Astrologija u širem smislu, kao proučavanje neba radi predviđanja, gotovo je univerzalna u drevnim civilizacijama i njezin nastanak nije vezan za određeno vrijeme ili mjesto. Astrologija kakvu poznajemo na Zapadu – to jest horoskopska astrologija, koja želi izabrati povoljno vrijeme za početak djelovanja, odgovoriti na pitanja, predvidjeti zbivanja u svijetu ili analizirati osobni karakter i životni put, a sve putem horoskopa – nastala je u Mezopotamiji (otprilike na području modernog Iraka). Ondje je astrologija na početku nalikovala astrologiji drugih kultura, bilo je to jednostavno proučavanje neba radi znakova koji bi mogli utjecati na vladara i događaje u zemlji. No vrlo je rano počela sustavno promatrati pojave na nebu i određivati pravilne obrasce nebeskih kretanja koji bi mogli biti povezani sa zbivanjima na zemlji. Najstariji astronomski zapisi potječu iz starijega babilonskog razdoblja, otprilike iz doba Hammurabija. Najopsežniji zbornik učenja o znakovima je Enuma Anu Enlil iz drugoga tisućljeća prije nove ere. Drugi zbornik znakova su Ammizadugine Venerine tabele, koje su sustavno promatranje Venerina kretanja, uz odgovarajuća značenja. Moguće vrijeme njegova nastanka su godine 1646., 1638. i 1582. god.pr.n.e. Vjeruje se da su Venerine tabele dio astralne religije – u Mezopotamiji su vjerovali da su planete i zvijezde povezane s bogovima ili da jesu bogovi. Jedno od najbitnijih njihovih božanstava bila je Venera – Ištar. Posebno su naglašavali da su zvijezde i planeti pokazatelji božanske volje ovdje i sada, što ih je motiviralo za proučavanje astrologije. U sljedećim su stoljećima Babilonci i dalje promatrali i bilježili kretanja pojava na nebu. Na posljetku su mogli predvidjeti položaje planeta u svakom budućem trenutku. Ptolomej je zabilježio, a sadašnja znanost nije osporila, da postoji točan i sustavan zapis o eklipsama od 747.god.pr.n.e. do razdoblja nakon pobjede Aleksandra Velikog. U Mezopotamiji nisu koristili zodijak, nego sideralna promatranja, npr.: 19 od Mjeseca do Plejada; 17 od Plejada do Oriona; 14 od Oriona do Sirijusa…

Evolucija astrologije se prema Van der Waerdenu odvijala u tri stupnja. Prvi je opisana predaja o znakovima. Drugi povrh toga ima zodijak u modernom smislu, dvanaest znakova s 30 stupnjeva. U ovoj srednjoj fazi nema osobnoga horoskopa, velika se pozornost pridaje tranzitima Jupitera kroz znakove brzinom od otprilike jednoga znaka godišnje. Nema astroloških kuća. Srednje je razdoblje trajalo otprilike 630-450.pr.n.e. Zodijak je u tom razdoblju sideralan, a razlika između sideralnog i tropskog zodijaka je bliska Fagan-Allenovoj vrijednosti. Treće je razdoblje horoskopske astrologije. Često se spominju Kaldejci (kasni Babilonci) koji rade osobne horoskope. Najstariji horoskop zabilježen na glinenoj pločici datira od 29.4.410. god.pr.n.e. Kaldejci su poznati kao mazi i mudraci.

Za daljnju evoluciju astrologije bitan je Egipat u vrijeme prožimanja s babilonskim idejama. U ranijem je Egiptu bila bitna astronomija, koja se više bavila zvijezdama nego planetima. Egipćani su bili majstori izgradnje hramova, građevina i piramida prema položaju zvijezda nekretnica (željeli su osigurati njihovu naklonost). Usklađenost je bila izuzetna, često u lučnu minutu, premda nije poznato da su imali precizne matematičke tehnike. Sumerani su Mezopotamiji ostavili sexagesimal sustav, sličan našem decimalnom sustavu. On je omogućio složena računanja koja bi bila neizvediva sa svakim drugim drevnim numeričkim sustavom. Presudan događaj za sintezu egipatskih ideja i babilonske astronomije bila je pobjeda Perzije nad Egiptom i osvajanje Egipta i Perzije od strane Aleksandra Velikog. U oba su slučaja Egipćani i Babilonci bili pod istom vlašću i mogli su razmijeniti znanja. Perzijanci su bili veliki štovatelji astrologije, što je nesumnjivo pogodovalo prijenosu astroloških ideja u Egipat.

Što su Egipćani dodali babilonskoj astrologiji? U prijehelenističkoj babilonskoj astrologiji nije bilo uporabe Ascendenta. Helenistički autori pripisuju kuće ili znakove koji se koriste kao kuće Hermesu. U Egiptu su vjerojatno uvedeni aspekti i sustav vladajućih planeta. Egzaltacije potječu iz Mezopotamije. U svakom slučaju gotovo svi dijelovi horoskopske astrologije postojali su u 1. st. n.e., a možda i nekoliko stoljeća ranije. Svi egipatski tekstovi koji se spominju poslije napisani su na grčkom. Učenjak ili putnik koji je znao grčki mogao je u helenističko doba putovati gdje god je želio, od Grčke na zapadu do Indije na istoku, i biti shvaćen. Svaka ideja izražena na grčkom imala je isti doseg. Za utemeljenje grčke astrologije važan je Babilonac Berosus, koji je živio otprilike 250.g.pr.n.e. Njegova su djela bitno utjecala na prve astrološke koncepte u Grčkoj. Utemeljio je Astrološku školu na otoku Kosu. Grci su usvajali i razvijali kaldejsku astrologiju i stvarali vlastitu tradiciju te je astrologija postala formalna i složena. Helenistička je astrologija spoj egipatske tradicije i filozofskih uvida grčke škole. Kasnije su helenistički promatrači neba poput Ptolomeja bili znanstvenici, matematičari, astronomi i astrolozi.

Aristarh je negdje u III. st.pr.n.e. izračunao udaljenost do Sunca i Mjeseca. Za Mjesec je proračun bio dobar, no za Sunce nije, jer mu instrumenti nisu bili dovoljno precizni. Njih je izumio Hiparh. On je otprilike 150. pr.n.e. odredio trajanje godine s pogreškom od šest minuta. Ptolomej je tri stoljeća kasnije na temelju Hiparha osmislio svoj sustav koji je mogao objasniti retrogradna kretanja planeta te varijacije njihove svjetlosti i brzine. Ptolomejski model univerzuma dominirao je zapadnom mišlju više od 1 400 godina. Ptolomej je napisao Tetrabiblos, udžbenik o astrologiji.

Perzijanci, koji su uvijek bili entuzijastični astrolozi, razvili su na temelju astrologije koju su naslijedili od Mezopotamije i Grka vlastitu tradiciju. Godine 227.n.e. njih su zbacili s vlasti sasanidski Perzijanci, i nastavili razvijati njihovu astrološku tradiciju. Vidljivo je da se u dva ili tri stoljeća između zadnjih poznatih helenističkih astrologa i prvih poznatih iz arapskoga doba pojavilo nešto novo. To je mogla biti perzijska struja astrologije. A ona se razlikovala od hinduističke i grčke. Imala je orbise aspekata, dorađen sustav međudjelovanja planeta i proučavala je Jupiterove i Saturnove cikluse.

U XIII. i XIV. stoljeću mnogi su arapski astrologijski tekstovi prevedeni na srednjevjekovni latinski. Astrolozi su u renesansi pokušali »očistiti« astrologiju od arapskih utjecaja koristeći Ptolomejevo djelo, kao paradigmu »racionalne astrologije«. Kopernik 1543. stavlja Sunce u središte univerzuma. Kepler i Newton još su više napali ptolomejski sutav. Kepler je otkrio da je putanja planeta elipsa, a Newton je objasnio zašto.

Amerikanac Paul Clancey početkom 30-ih želi popularizirati astrologiju časopisom »Američka astrologija« i prvi put objavljuje tjedna predviđanja prema Sunčevim znakovima. Populariziraju se hinduističke ideje o karmi i reinkarnaciji i dnevni i tjedni horoskopi u tisku. Poslije Drugoga svjetskog rata pojavila se nova vrsta astrologije. Korijen joj je rad Danea Rudhyara i Marca Edmunda Jonesa, a razvila se osobito tijekom 70-ih i 80-ih. To je psihološka astrologija za koju je astrologija, osim proučavanja karaktera, metoda osobnog razvoja. Vremenom je postala poznata kao humanistička astrologija. Ona zadovoljava potrebu samorazumijevanja, a isticanjem rasta i osviještavanja oslobađa astrologiju od depresivne i neproduktivne ideje sudbine i predodređenosti. Mnogi astrolozi te struje smatraju da osobni horoskop pokazuje psihološke predispozicije koje utječu na način kako vidimo stvari i reagiramo na njih. Horoskop prema njima pokazuje sudbinu samo kao rezultat percepcije i ponašanja. Oni se ograničavaju na prirodu subjektivnog iskustva. Ta astrologija poput dubinske psihologije govori jezikom mita koji potječe iz ljudske svijesti (točnije podsvijesti), a ne iz prirode. Mnogi su humanistički astrolozi spojili svoju astrološku praksu s psihologijom.

No postoji i druga struja astrologije koja smatra da jezik mita ima korijen u prirodi odvojenoj od ljudske psihe. Ona ima dugu povijest. Astrologija je tijekom povijesti dugo bila astralna religija: planeti i zvijezde su smatrani božanstvima ili barem njihovim glasnicima, a ponekad se smatralo da planeti vladaju i božanstvima. Astrologija i astronomija su stoljećima bile sinonimi. Astronomija je isprva značila samo odnose između položaja određenih zvijezda i konstelacija i metoroloških pojava. Astronom je bio onaj tko je određivao ulogu zvijezda i konstelacija u određivanju vremenskih prilika. Tek je Sokrat u V. st.pr.n.e., prema Platonu u dijalogu Teteus, definirao da je astronomia disciplina koja istražuje kretanja zvijezda i odnose njihovih brzina, no Aristotel je za to ponovno uveo pojam astrologia. U helenističko doba astrolozi/astronomi i njihovi sljedbenici vjerovali su, poput kasnijih znanstvenika, da kozmos funkcionira poput vrhunaravnog izvrsno osmišljenog stroja utemeljenog na racionalnim načelima i prirodnim zakonima. Mnogi su drevni znanstvenici podržavali fatalizam, a mnogi su od njih slavili fatalističku astrologiju/astronomiju. Njihova se logika činila ispravnom – zvijezde, primjerice Sunce, snažno utječu na ljude i to je neupitno. I druge poznate “zvijezde” Sunčeva sustava (u to vrijeme njih pet) vjerojatno utječu na ljude i zbivanja u svijetu. Zodijak može opisati kretanje Sunce spram zvijezda. Nije li on stoga bitan? Fascinacija astrologijom se zasnivala na dvije osnovne premise: 1) uporabom odgovarajućih tehnika može se predvidjeti budućnost; 2) jedina istinska znanstvena metoda za to je astrologija. Stoicizam, koji je najviše podržavao astrologiju i bio jedno od najbitnijih filozofskih učenja helenističkog razdoblja, temeljio se na fatalizmu. Neki su stoici bili rigidniji deterministi i od Laplacea. Stoici su vjerovali da se u čitavom univerzumu primjenjuju isti fizikalni zakoni koji određuju sve što se događa. Sve je sačinjeno od iste tvari, i podvrgava se istim zakonima, te između svega postoji svojevrsna “kozmička simpatija”, zbog čega funkcionira astrologija i proricanje. Stoici su vjerovali da svijetom upravlja Bog i da on u krajnjem smislu jest Bog. Jedina je stvarnost božanski Um koji se izražava u svjetskom procesu. Oni su bezuvjetno vjerovali u mogućnost predviđanja, a astrologija je bila jedna od metoda za to. Astrološki svjetonazor se iz babilonskog obožavanja zvijezda kod stoika razvio u religiju u kojoj je kozmičko poistovjećeno s božanskim. Ideja božanstva koje ne bi komuniciralo s ljudima njima je bila neprihvatljiva. Gotovo svi helenistički autori vjerovali su da su zvijezde inteligentna, božanska bića. Astrologija je u helenističkom razdoblju astralna ili kozmička religija i obuhvaća ono što danas smatramo astronomijom, astrofizikom, meteorologijom i geofizikom. Ona je vladala astronomijom, nije joj služila. Razvoj astrologije u današnjem smjeru doveo je do toga da se današnja astronomija nazove matematikom (mathematike). Krajem antike krug se zatvorio. Astronomija ponovno znači znanstveni pokušaj racionalnog objašnjenja prirode i kretanja zvijezda. No sve do XVII. stoljeća taj pojam nije u potpunosti isključivao astrologiju. Tako su u najvećem dijelu poznate ljudske povijesti astrologija, astronomija i religija neodvojivo povezane, a odvojene su samo tri do četiri stoljeća.

Najkreativniji pristup astrologiji danas je, po nama, sinteza. Astrologija najbolje funkcionira (provjerite u praksi) kao holistično teorijsko i praktično znanje utemeljeno u svijesti jedinstva čovjeka i njegova okruženja. Današnja je vladajuća znanstvena paradigma (osim nekih znanstvenih otkrića subatomske fizike, novih teorija spoznaje, hologramske i sinkronicističke teorije te rada pojedinih filozofa znanosti poput fizičara Davida Bohma, Fritjofa Capre) još uvijek dualistična (čovjek/svijet, um/materija, duh/tijelo su odvojeni) i ne podržava holistična znanja koja su goruća potreba današnjega doba. Ekologija i promišljanje budućnosti približavaju nas skromnosti i mističnoj istini – čovjeku nije samo mjesto u univerzumu, on jest univerzum u malom, on je stvaratelj i stvoreno, a svijet i on nastaju zajedno i odjednom. Astrologija je praktični izričaj te svijesti.